Ivan Andrusjak

 

Prevela Tatjana Rakonjac

 

Nemoguжnosti jezika

1.

Ovde je previљe jeseni
Ona upija ovu reku
I ako se spuste dlanovi meрu njeno toplo иitanje
Mogu se na dodir osetiti jedva napeta slova
Ili da se zgrabi pregrљt njihovog zvuиanja

Ali meрu prstima
Tanka, ћilava kuжica
Drhti kao da se raduje svojoj bezbriћnosti
Ili tvojem tananom nebu meрu usnama

Jer zapravo svaki zvuk joљ uvek potiиe sa nebesa
I na nebu se topi
Ostavljajuжi po sebi drhtavu kuжicu vetra
Raznjihanu i nesalomivu meрu prstima

Љto ostaje od njega
Osim nesigurnog
Neusiljenog
Drhtanja
Koje se gasi
Ko je rasuo po padinama ove prazne limenke
Sa sigurno zarobljenim nekada zvukovima

Oseжaљ kako se zbijaju svake jeseni
Kako se gasi njihovo jecanje bez razloga
Njiљuжi se meрu nebesima
Prikazujuжi
Istoimena жutanja
Koja
Uzajamno nestaju

 

2.

Meрu obalama
Ispisana je gomila imena
Tako da i ne doиekamo
Ko жe od njih koga da saиuva
Zveri na brdima
joљ uvek su osuрeni da oteraju nesvesne

Jezik je kao harmonija
Jezik je kao liљжe
Jezik je kao brbljivi иuperci
Nekadaљnjeg neandertalca
Odseиeni i puљteni na vetar
A iznenada negde se pribiju
Svejedno жe izrasti novi

A oni su pokrili to gologlavo gnezdo
I premda je tu previљe zvukova
I nemoguжe ih je zauvek ujediniti
Oni ipak i dalje
Иuvaju nekoga

Dosad

 

Moja prva pesma,
Napisana na kompjuteru

Ako ti joљ uvek hoжeљ samo da ona dolazi samo da bi se ona nekada oseжala u krajiиku usta kao tanana kapljica mirisa kao mali smeљak na prelazu meрu reиima kao drhtava mrlja na slanim usnama ako ti joљ uvek hoжeљ da vidiљ bez љuma njene senke meрu prstima stranica i krika njen bojaћljivi veo na dlanu ako se ona joљ pojavi i savije poput tihog zrna u zemlju tvoju turobnost pod suncem kao pod